Scenografija je osmišljena u ekspresionističkom duhu, kakva je i sama drama. Lagane, prozirne, lepršave trake prate pokrete glumaca kroz prostor prikazujući igru koja se odvija među likovima, njihove emocije i strahove, s posebnim naglaskom na glavnog protagonista Ilariju. One su bestežinske, a opet opipljive kao anksioznost koja raste kroz radnju i u likovima. Sukobljavaju se s „teškim“  predmetima, tj. daskama koje glumci vežu trakama simulirajući fragmente prostora. Kako radnja odmiče elementi se umnažaju, isprepliću, trgaju i u konačnici padaju na tlo i s pozornice. Bojano svjetlo dodatno naglašava i izdvaja određene vremenske sekvence kao i samu prirodu radnje.