Iz predgovora Marka Goluba i Dejana Kršića:

'Mihajlo Arsovski nesumnjivo je jedna od najznačajnijih figura hrvatskog grafičkog dizajna uopće, štoviše pojedini dijelovi njegovog opusa, kao veće cjeline ili pojedinačni fragmenti – prije svega plakati, naslovnice knjiga i časopisa ili fascinantne kompozicije teksta, slovnih znakova, tekstura i slika – i sami su stekli svoj vlastiti mitski status, voljeni od onih u čijem su pogledu zatitrali, obožavani od svih koji pažljivije čitaju njihov pažljivo nijansirani vizualni vokabular. Kao što je mnogo puta rečeno, za razliku od većine drugih dizajnera tog perioda, Arsovski u dizajn ne dolazi iz slikarstva i ilustracije odnosno arhitekture. Stoga je njegov dizajnerski pristup bitno utemeljen na tipografiji, oblikovanju slovima. Kod Arsovskog slovo nije primarno shvaćeno kao područje književnog, literarnog, pjesničkog, poetskog, nego upravo vizualnog. Slovo, riječ, tu se javljaju kao vizualna činjenica, forma i kontraforma (uvijek izuzetno važna u tipografiji), prostor, volumen i slično.

Svi dizajneri služe se tipografijom, ali nitko ne koristi tipografiju i njene izražajne mogućnosti na sasvim isti način kao on. Ni princip kolažiranja nije izmislio (iako ga je u domaćoj sredini možda i najsnažnije popularizirao), ali ga je internalizirao na toliko specifičan način da je i njegovim suvremenicima i kasnijim generacijama vjerojatno bilo jasno da ga ne mogu slijediti bez da upadnu u zamku manire iz koje će se teško izvući. Tu sigurno leži jedan od problema s recepcijom Arsovskog u domaćoj kulturnoj sredini, kao nekog tko ju jest duboko obilježio i dotaknuo mnoge njene bitne sastavnice, ali je svejedno ostao iskorijenjen iz nje.

Po izboru i tretmanu tipografije njegov autorski jezik instantno je prepoznatljiv širom raspona od više od pola stoljeća njegovog djelovanja, tijekom kojeg se i u dizajnu i u tehnologiji na koju se oslanja kao i u društvenom kontekstu štošta puno puta promijenilo. Pritom taj jezik nije jednoznačan – u jednom je trenutku modernistički pročišćen, u drugom gust i zasićen, barokan do prenaprezanja, a zatim mu „boju“ daju sasvim suptilne teksture i međuodnosi koji humaniziraju naizgled suzdržane i minimalističke kompozicije. U nekim slučajevima naći ćemo i jedno i drugo na istom mjestu – tiho, pa glasno, pa opet tiho – to u muzici zovu „dinamika“….

Izvor: www.dizajn.hr