Glagoljica, najstarije pismo hrvatske pisane kulture, danas je u suspenziji muzealizacije. Iako se aktivno koristi kao simbol hrvatskog identiteta, široj javnosti ostaje nepoznat cijeli spektar njezine uporabe i funkcionalnosti, kao i potencijal za suvremenu primjenu. Ovaj rad glagoljicu ne promatra kao relikt, već kao dizajnerski alat čiji se kapacitet može reaktivirati kroz tipografski eksperiment. Kroz paralelna polja za igru, eksperiment i dizajnersku interpretaciju, preispituje se uloga kulturnog nasljeđa i mogućnosti funkcionalnog oživljavanja glagoljice izvan liturgijskog i ornamentalnog okvira. Nizom vježbi, pismo je testirano unutar suvremenih komunikacijskih scenarija: vizualnih identiteta, tehnologije, signalizacije i neformalne komunikacije. Istraživanje je pokazalo da glagoljica može djelovati kao relevantan vizualni jezik i u današnjem okruženju, ali je utvrdilo i aspekte koji se trebaju prilagoditi i razviti kako bi glagoljica imala priliku ravnopravno sudjelovati u suvremenom bilježenju i prenošenju informacija. Rad se materijalizirao u publikaciji G.IRL 25 (Glagoljica In Real Life) – vizualnom eseju koji okuplja seriju glagoljičnih mikro upotreba, tipografskih simulacija i snapshot dokumentacije iz paralelne sadašnjosti u kojoj glagoljica preuzima ulogu latinice.