Kako bi u tri riječi opisala svoj "krajolik sjećanja" (MnemoScape) bez da koristiš riječi: sjećanje, boja ili prostor?
Osobni reflektivni throwback.

Kada bi tvoja izložba imala i miris ili teksturu, što bi to bilo i koji miris ili tekstura?
Dodala bih miris. Kada razmišljam o tome, dosta vizuala s moje osobne strane mi je olfaktivno. Miris mokre trave nakon kiše, palačinke, miris vlage u zraku navečer. Moglo bi biti kao miris testera parfema u časopisu. Ne bih dodavala volumen, ako dodajemo teksture sve postaje preočito. Sa teksturom bi izgubili apstraktnost. Plošnost daje publici da u tome vidi ono što hoće.

U knjizi dojmova posjetitelji mogu ostaviti svoja sjećanja. Postoji li neki odgovor koji ti je ostao u sjećanju kao upečatljiv?
Budući da izložba još traje, nisam detaljno proučavala zapise, ali s otvorenja mi je ostao u sjećanju jedan komentar gdje je posjetitelj naveo da ga vizuali ne podsjećaju ni na što zbog unutarnje tuge. To me podsjetilo koliko su naša osobna unutarnja stanja prisutna u svakom iskustvu, i koliko je važno ostaviti prostor i za takve iskrene refleksije. Ipak, shvatila sam da je došlo do malog nesporazuma, jer su posjetitelji zapisivali dojmove o izložbi, umjesto da ostavljaju svoja osobna sjećanja. Vjerojatno je netko prvi tako krenuo pisati, pa su se ostali poveli za primjerom. Shvatila sam da trebam još jasnije komunicirati to očekivanje vezano uz knjigu dojmova, a možda je i drugačije nazvati. Ova situacija mi je važna jer knjigu vidim kao svojevrsni „pilot“ za daljnje širenje i razvoj projekta, čemu se zaista veselim.

Inspiraciju si pronašla u tehnici "palače sjećanja". Da možeš jednu poznatu građevinu (bilo koju) pretvoriti u svoju osobnu palaču sjećanja, koju bi izabrala i zašto?
Do termina „palača sjećanja“ došla sam preko igrice „Memory Theatre“, Roberta Edgara. Pronašla sam je u knjizi „Seeing Making: Room for Thought“, koja govori o oblikovanju ideja pomoću slika, a čitala sam ju nevezano za diplomski rad. Na kraju je postala bitan dio literature. A za svoju palaču odabrala bih kuću na Mljetu, najbolje se snalazim u njoj. Tamo sam svake godine, od kada sam bila beba pa do sada, i mogu je izmapirati u svojoj glavi u milimetar. Mislim da ovaj odgovor ide taman uz nekakvu temu i dojam izložbe. Patim za sjećanjima i prostorima i stvarima koje ih održavaju na životu.

Koji period od djetinjstva do adolescencije te do sada, mlade odrasle dobi je bio najteži za prikazati?
Najteži je za prikazati trenutni period. Još se odvija. Od prijašnjih sam događaja dovoljno odvojena da ih posložim i prepoznam neke „patterne“. „Trenutne“ slike su u izložbi najdoslovnije u prikazu, ali i najapstraktnije u tome što prikazuju.

Kad sada pogledaš svoj završeni rad, imaš li dojam da si "zatvorila" neka osobna poglavlja, ili si možda otvorila nova?
Naučila sam kako dizajnirati tj. prenijeti iskustvo. Najteže je bilo usmjeravati ljude, oblikovati iskustvo. Htjela bih se nastaviti baviti dizajnom interakcija. Projekt djelomično proizlazi iz iskustava na Erazmusu u Njemačkoj u Kölnu, gdje sam odradila semestar na Köln International School of Design. Kako sam se u vremenu tamo fokusirala na smjerove „interaction design“ i „image and motion“, a svaki projekt je završavao izložbom, koja je bila i prezentacija, tako sam učila razvijati hodogram, raditi „flowchartove“ za izložbe. Mapirala bih idealno ponašanje posjetitelja i zatim razmišljala koje bih dizajnerske korake trebala poduzeti da naprave ono što želim. Taj aspekt dizajna iskustva me potaknuo da se i diplomski rad umjerim u tom smjeru. Težila sam proširivanju vizualnih komunikacija, pomicanju nekih granica koje u vlastitoj praksi.
 
Jesi li razmišljala o psihološkim ili praktičnim aplikacijama?
Za sad nisam, jer ne vidim trenutno potrebe da taj prostor bude idealan. To mi sada zvuči kao ponavljanje izložbe. Ja na ovaj prostor gledam kao početnu točku tog tipa iskustava koja se može razvijati u smjeru praktične aplikacije, ali trenutno za to nema potrebe. Ideja je napraviti još par izložbi i zatim nadograditi izložbu na temelju iskustava, zato je i knjiga dojmova bitna. Treba vidjeti kako će se sam rad ponašati u pravom prostoru, sada kada je izašao iz granica idealne simulacije i 3d modela, i zatim ga prema iskustvu i potrebi nadograditi.
 
Igra brzih sjećanja: Na svaku riječ odgovori prvim pojmom, bojom ili osjećajem koji ti padne na pamet:
·       Mnemoscapes – Brežuljci
·       Izložba - Oblici
·       Sjećanja - Eksplozija
·       Studij dizajna - Bijelo
·       Vizualne komunikacije - Plavo
·       Juza - Ljubičasta
·       Maša – Karirana
·       Palača sjećanja - dvorac
·       Odrastanje – Neon roza
·       Publika - Točke
·       Iskustvo - Prazno

 _________(Mnemoscapes) je ______(izložba, postav) na temu ______(sjećanja) . Rad je nastao na __________ (studij dizajna) na kolegiju __________(vizualne komunikacije) u radu s profesoricama ____________ (Juzom i Mašom). Nadahnut je konceptom ________ (palače sjećanja) i prikazuje _______(sjećanja) vezana uz ___________ (odrastanje). Cilj _________ (izložbe) je potaknuti _________ (publiku) na razmišljanje o životnim _______ (iskustvima) i istaknuti važnost ________ (sjećanja).